Evo regulacija o zaštiti okoliša u Hrvatskoj

Razvoj zakonodavnog okvira

Temelji suvremenog zakonodavstva o zaštiti okoliša u Hrvatskoj postavljeni su 1994. godine donošenjem prvog Zakona o zaštiti okoliša. Ovaj zakon definirao je osnovna načela zaštite okoliša i održivog razvoja te uspostavio prva tijela nadležna za provedbu politike zaštite okoliša. Međutim, zakon je bio relativno općenit i nedovoljno usklađen s europskim standardima.

Značajan napredak ostvaren je 2007. godine usvajanjem novog Zakona o zaštiti okoliša, koji je bio usklađen s pravnom stečevinom EU-a u području okoliša. Ovaj zakon uveo je nove instrumente zaštite okoliša poput strateške procjene utjecaja na okoliš i integrirano sprječavanje i kontrolu onečišćenja. Također je ojačao načelo održivog razvoja i sudjelovanja javnosti u pitanjima okoliša.

Usklađivanje s pravnom stečevinom EU-a

Pristupanje Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine označilo je novu fazu u razvoju okolišnog zakonodavstva. U procesu pristupanja, Hrvatska je morala uskladiti svoje propise s više od 200 pravnih akata EU-a u području zaštite okoliša. To je rezultiralo značajnim izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti okoliša, kao i donošenjem niza novih zakona i podzakonskih akata.

Ključne promjene uključivale su jačanje sustava procjene utjecaja na okoliš, uvođenje strožih standarda za kvalitetu zraka i vode, unaprjeđenje gospodarenja otpadom te uspostavu ekološke mreže Natura 2000. Poseban naglasak stavljen je na implementaciju načela onečišćivač plaća i integraciju zaštite okoliša u druge sektorske politike.

Institucionalni okvir i provedba

Paralelno s razvojem zakonodavstva, evoluirao je i institucionalni okvir za zaštitu okoliša. Ključnu ulogu ima Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, koje je odgovorno za kreiranje i provedbu politike zaštite okoliša. Osnivanje Hrvatske agencije za okoliš i prirodu 2015. godine (koja je kasnije integrirana u Ministarstvo) označilo je važan korak u jačanju kapaciteta za praćenje stanja okoliša i provedbu propisa.

Unatoč napretku, provedba okolišnog zakonodavstva ostaje izazov. Problemi uključuju nedostatak administrativnih kapaciteta na lokalnoj razini, nedovoljno financiranje za provedbu mjera zaštite okoliša te ponekad slabu koordinaciju između različitih sektora i razina vlasti. Inspekcijski nadzor i sankcioniranje prekršitelja također su područja koja zahtijevaju daljnje jačanje.

Izazovi i prioritetna područja

Glavni izazovi u području zaštite okoliša u Hrvatskoj uključuju gospodarenje otpadom, zaštitu voda i mora, očuvanje bioraznolikosti te prilagodbu klimatskim promjenama. Gospodarenje otpadom posebno je problematično, s niskim stopama recikliranja i prekomjernim oslanjanjem na odlagališta. Hrvatska je poduzela korake za unaprjeđenje sustava gospodarenja otpadom, uključujući donošenje novog Zakona o gospodarenju otpadom 2021. godine, ali implementacija ostaje izazov.

Zaštita voda i mora također je prioritet, s obzirom na važnost Jadranskog mora za hrvatski turizam i gospodarstvo. Unaprjeđenje sustava pročišćavanja otpadnih voda i smanjenje onečišćenja s kopna ključni su ciljevi. U području očuvanja bioraznolikosti, Hrvatska je postigla značajan napredak uspostavom mreže Natura 2000, koja pokriva gotovo 37% kopnenog teritorija, ali upravljanje ovim područjima i dalje predstavlja izazov.

Budući trendovi i perspektive

Budući razvoj hrvatskog zakonodavstva o zaštiti okoliša bit će usmjeren na daljnje usklađivanje s ambicioznim ciljevima EU-a u okviru Europskog zelenog plana. To će vjerojatno uključivati strože propise o smanjenju emisija stakleničkih plinova, promicanje cirkularne ekonomije i jačanje zaštite bioraznolikosti.

Očekuje se da će klimatske promjene igrati sve veću ulogu u oblikovanju okolišne politike. Hrvatska je 2020. godine usvojila Strategiju prilagodbe klimatskim promjenama, koja predviđa niz mjera za jačanje otpornosti različitih sektora na klimatske promjene. Implementacija ove strategije zahtijevat će značajne investicije i međusektorsku suradnju.

Konačno, digitalizacija i nove tehnologije vjerojatno će igrati važnu ulogu u budućem razvoju okolišne regulative. Očekuje se da će upotreba satelitskog praćenja, umjetne inteligencije i velikih podataka unaprijediti mogućnosti praćenja stanja okoliša i provedbe propisa.

Zaključno, regulativa o zaštiti okoliša u Hrvatskoj prošla je značajnu evoluciju od neovisnosti do danas, posebno u kontekstu pristupanja EU. Iako su postignuti značajni napretci, implementacija i usklađivanje s ambicioznim ciljevima EU-a ostaju izazovi. Budući razvoj vjerojatno će biti obilježen daljnjim jačanjem zakonodavstva, s fokusom na klimatske promjene, cirkularnu ekonomiju i očuvanje bioraznolikosti. Uspjeh ovih napora ovisit će o jačanju institucionalnih kapaciteta, osiguravanju adekvatnog financiranja i promicanju šire društvene svijesti o važnosti zaštite okoliša.